30.10.2013., srijeda
Preduvjeti za razvoj demokracije u Hrvatskoj
|
1. Zakon o referendumu 2. Izborne jedinice 3. Izborni zakon 4. Popis birača 5. Zakon o strankama 1. Zakon o referendumu U demokratskim društvima referendum se održava kad god se pojave prijepori oko toga što zapravo građeni žele. Umjesto da se vodi samo rezultatima anketa, koje mogu biti i namještene i netočne, referendumom se može dobiti točna potvrda što građani te države žele. U demokratskim državama političari su duboko svjesni da oni nisu izvan i iznad zakona, već da oni uvijek moraju odražavati stajališta svojih birača. Zato se referendum ne koristi samo da bi se potvrdilo nešto što je u društvu prijeporno, već je referendum snažan alat građanima, odnosno biračima, jedna velika sigurnost da ih političari ne će prevariti. Ako su političari svjesni da građani uvijek mogu referendum promijeniti odluke koje političari donose, oda će se više truditi doista predstavljati svoje birače, a ne ih odmah nakon završenih izbora pokušati prevariti. Što je lakše provesti referendum, to su političari odgovorniji i ne pokušavaju se postaviti iznad svojih birača. Za razliku od demokratskih društava, u diktatorskim društvima politička klika postavlja se iznad birača i nameće odluke građanima s kojima se građani ne slažu. Jedini način da građani ostvare svoje neslaganje s tako nametnutim odlukama jest građanski neposluh ili pokušaj rušenja vlasti demonstracijama. U sadašnjim okolnostima u Hrvatskoj su propisi za provedbu referenduma izraziti restriktivni i izrazito je teško organizirati referendum - što samo pokazuje da vladajuća politička oligarhija ne želi omogućiti građanima bilo neposredno izjašnjavanje o bitnim odlukama bilo kontrolu svog ponašanja bilo pristati na odgovorno ponašanje u politici. I danas, umjesto da se vode rasprave o tome za koliko puta treba smanjiti broj potrebnih potpisa za raspisivanje referenduma, umjesto da se vode rasprave za koliko dana treba produljiti vrijeme prikupljanja potpisa, umjesto da se vode rasprave o tomu koje sve mehanizme treba uvesti da bi se zaštitila privatnost građana koji podržavaju raspisivanje referenduma - rasprave se vode u sasvim drugom smjeru - kako još više otežati organizaciju i provedbu referenduma, odnosno kako izigrati volju građana iskazanu na referendumu. Na žalost, to je samo još jedan dokaz više koliko je Hrvatska daleko od demokratskih odnosa. 2. Izborne jedinice Ovakav sastav izbornih jedinica - u kojima su u istoj izbornoj jedinici dijelovi Zagreba, Like i Rijeke - ne može poslužiti ničemu drugom osim manipuliranju s izbornim rezultatima. Simptomatično, odgovara cjelokupnoj političkoj oligarhiji. Kad je već Hrvatska organizacijski podijeljena na županije, nema nikakvog razloga da se izborne jedinice ne sastoje od jedne ili više županija. 3. Izborni zakon Izborni zakon omogućuje više nebuloza kojima se vrijeđa dignitet birača 3.a Nositelj izborne liste Ako je nositelj izborne liste osoba koja uopće nije na izbornoj listi - onda je takav postupak izravno ruganje meni kao biraču i neposredno varanje mene kao birača. Ako je nositelj izborne liste Zoran Zorić, a zaokruživanjem brojke uz ime Zorana Zorića ja zapravo glas dajem Slavku Slavkiću - onda to nije apsolutno ništa drugo nego prijevara. To je isto kao da kupim i uplatim Mercedes, a prodavač mi isporući Trabant. Na taj način, stavljanjem osoba koje su "medijski poznate", varanjem birača, nuđenjem da zaokruživanjem jedne osobe omoguće nepoznatim i neprovjerenim osobama da se prošvercaju u Sabor - šalje se poruka biračima da politička oligarhija smatra da su birači preglupi da bi mogli razlikovati političara od političara, već maloumnim glupanima treba olakšati izbor, jer kao njima je jedino važno za koju će partiju glasati, a ne za koju osobu. Partije su kao neki neraspoznatljivi fluidi, a ne osobe koje ih čine. Izbori za Europski parlament jasno su pokazali da birači ne samo da jako dobro znaku tko je tko u politici, već da su zaokruživanjem konkretne brojke uz određenu osobu sposobni dati i kristalnu jasnu poruku političarima - što o njima i njihovom stajalištu prema biračima doista misle. Ne samo da bi se pod hitno trebalo ukinuti sprdačinu od nositelja liste kojemu se, zapravo, ne daju glasovi, nego bi trebalo omogućiti svakom biraču da bira konkretnu osobu, na kojoj god ona bila poziciji na stranačkoj listi. 3.b. Mjesto stanovanja izvan izborne jedinice koja te bira Naročito je uvredljivo za birače iz "provincije" što im se na vrh liste postavljaju ljudi koji uopće ne stanuju među onim biračima koji njih biraju. Zastupnici Europskog parlamenta, primjerice, dužni su jedan tjedan u svakom mjesecu biti na raspolaganju svojim biračima u svojoj izbornoj jedinici. Njima je zabranjeno cijelo vrijeme biti u Bruxellesu. A kamo bi se mogao vratiti u svoju izbornu bazu predstavnika s liste za Sabor, kad on nikada nije bio ni u jednom mjestu u onoj izbornoj jedinici s koje je izabran? 4. Popis birača Popis birače je i dalje sprdačina - jer kako se može dogoditi da se za građansku inicijativu za raspisivanje referenduma traži broj birača prema jednom popisu, a za izbore za Sabor po drugom popisu? U biti to mora biti isti popis - bez mrtvih birača i bez birača koji autobusima dolaze na izbore u mjesta u kojima uopće ne žive. 5. Zakon o strankama Kad god postoji izbor na bilo koju funkciju bez protukandidata - riječ je o korupciji i(li) diktaturi. Izbor bez protukandidata, kao i izbor s protukandidatima koji su protukandidati samo ukrasa radi, bjelodano pokazuje nedemokratičnost onih koji provode i organiziraju takve "izbore". A sve stranke u Hrvatskoj, na žalost, provode takve "izbore". Na taj način stvara se atmosfere predodređenosti i nezamjenjivosti određenih političara koje se opet stavlja izvan i iznad zakona. U demokraciji su svi smjenjivi i zamjenjivi. Kako mogu nedemokratske, autokratske i diktatorske stranke raditi na razvoju demokracije? Nikako! Zato bi u Zakon o političkim strankama trebalo uvrstiti obvezu da sve stranke usvoje i provode minimalne demokratske procedure - što se naročito odnosi na mogućnosti da stranačka baza svake stranke između sebe određuje i bira predstavnike za nadređena tijela tajnim glasovanjem, da za sve izbore mora postojati više kandidata, da stranačka vrhuška ne može smjenjivati "nepodobne" niže rangirane političare zato što se to vrhuški prohtjelo, već jedino isključivo na temelju unaprijed propisanih uvjeta. Strankama koje se ne drže tih demokratskih standarda treba narediti ispravak napravljenih propusta i pogrešaka, a, u konačnici, zabranjivati im daljnji rad. Ako smo proklamirano demokratska država, zar doista treba dovoditi u opasnost opstojnost demokracije dopuštajući rad nedemokratskim strankama? Zar doista u ime demokracije i prava treba dopustiti rad strankama koje proklamiraju mržnju, nasilje, revolucionarne metode i sl.? Tko je na redu nakon Komunističke partije? Hoće li uskoro biti u registar upisana Četnička partija, Ustaška partija, Partija talijanskih iredentista...? |
01.06.2008., nedjelja
Za što su plaćeni učitelji?
Ne tužim se i nikad se nisam tužila na visinu svoje plaće. Naravno, blo bi lijepo kad bi bila veća pa bih si mogla priuštiti i pokoji izlet, ili neki drugi dašak "luksuza", ali uspijevam njome podmiriti sve svoje egzistencijalne potrebe. U usporedbi s, primjerice, prodavačicama plaćena sam dvostruko više, imam sve subote i nedjelje slobodne, kad nema nastave mogu se individualno stručno usavršavati - ili ljenčariti - po savjesti. Uostalom, kad sam odlazila u prosvjetu, znala sam da mi nikad plaća ne će biti velika, ali da ću za uzvrat imati pristojno radno vrijeme, laganiji ritam življenja. Kad bi mi jedino plaća billa važna, uvijek mogu otići konobariti za 7-8.000 kuna, što me mnogo više od onog što dobivam sada. Iskreno, time bih se odrekla svoje komocije, morala bih se smješkati svakojakvim tipovima, voditi konverzacije s pijancima, raditi do kasno u noć....ali isto tako uskratila bih se za zadovoljstva kad, primjerice, vidiš ushit djeteta kad je uspješno pronašlo rješenje zadatka... Ono zbog čega sam se željela baviti ovim poslom nije plaća ili radni uvjeti, već ljubav prema pozivu (zvanju), radost u otkrivanju i prenošenju znanja mladim ljudima, to je bilo presudno. Doduše, okušala sam se i u privatnom poduzetništvu nekoliko godina, ali se ipak odlučila za prosvjetu iz sljedećih razloga: u poduzetništvu vlada imperativ zgrtanja novca, što samo po sebi i nije loše, jer bolje je da se sam pobrineš za sebe, nego da se hvališ da si socijalni problem (što je u neka zla vremena bio i statusni simbol). Međutim zgrtanje novca ne bi smjelo postati samo sebi ciljem - jer onda ljudi postaju nesretni. Čovjek bi trebao zarađivati toliko da može početi ostvarivati svoje snove, svoje želje. Međutim, radni uvjeti u poduzetništvu u Hrvatskoj su takvi da onemogućuju čovjeku da bude uspješan poslovni čovjek i da si odvoji vrijeme za sebe za intelektualni i duhovni rast. Ako želiš opstati u poduzetništvu, moraš sve svoje vrijeme posvetiti tomu, a onda izgubiš sebe. Kaš što glasi američka uzrečica: radi mnogi, živi brzo, umri bez prijatelja. Tu ti se nameću neke sumnjive vrijednosti, a rad u prosvjeti omogućuje ti da pokušaš mladima prenositi životne vrijednosti. To je vrjedniji dio naše profesije. Jer činjenice se ionako mogu naučiti iz različitih izvora i dobro je da djecu učimo korištenju različitih izvora informacija, a ne samo da ih opterećujemo promjenjivim činjenicama, međutim često se zaboravlja koje bi trebale biti životne vrednote. Uzmite papir i olovku i pokušajte pobrojati koje vrednote smatrate najvažnijima, kojima bismo trebali poučavati djecu u školi? Nakon toga nastavite čitati. Ja bih željela djecu poučavati sljedećim vrjednostima: - poštovanje - strpljenje - postojanost - razboritost - poštenje - samostalnost - sloboda - jednakost - pravda - jednostavnost - umjerenost - ekologija - osjećajnost - znatiželja - suosjećanje - velikodušnost - prijateljstvo - mentalna higijena - tjelesna higijena - bonton - zahvalnost - ljubaznost - odgovornost - dobro činjenje stvari - marljivost - štednja - disciplina - red - samopoznavanje - samokritičnost - samomotivacija - samokontrola - razmišljanje - iskrenost - kritički osjećaj - povjerenje - optimizam - komunikacija - dijalog - liberalnost - tolerancija - prihvaćanje - poduzetnost - kreativnost - suradnja - mir - ljubav - radost Međutim pitanje je želi li da to činim i moj poslodavac, žele li to od mene roditelji? Roditeljima je (u pravilu) jedino važno da dijete ima dobru ocjenu. A što se tiče poslodavca, on ne želi kvalitetu. Poslodavac mi jasno poručuje da je budala svaki onaj učitelj koji radi više od minimuma, jer za taj svoj rad ne će biti ni na koji način dodatno nagrađen. Naprotiv, učitelji koji su kvalitetni, bivaju kažnjeni dodatnim zaduženjima, a učitelji koji su nekvalitetni bivaju nagrađeni smanjenim zaduženjima. Nemojte misliti da su u prosvjei svi učitelji u skladu sa stereotipom Šenoine Branke - velikodušni, požrtvovni, altruistični... Ali nismo zbog toga krivi (samo) mi. Imamo učitelje kakve želi naš poslodavac, a bit će ih sve manje kvalitetnih, dok god je ovakva situacija. Problem je u sljedećemu. Zbog globalizacije u Hrvatsku će se doseljavati sve više ljudi iz Azije i Afrike. Njima su radna mjesta s kojima se sprdaju naša djeca premija. Budući da je u Hrvatskoj sve više stranih poslodavaca koji se nalaze na globalnom tržištu, oni će zaposliti čovjeka koji najkvalitetnije radi. Prema tomu, ako može birati između Armenca, Albanca ili Hrvata, izabrat će onog koji uspije dokazati da je najviše naučio, da najbolje zna raditi - baš ga briga koje je narodnosti. Na tomu se temelji Lisabonska agenda, EU je željela izgraditi društvo temeljeno na znanju i na taj način postati kompetitivna ekonomija s SAD-om, Japano, Kinom i Indijom čiji gospodarski uspjeh se temelji na nekim drugim prednostima. Znanje će sve više dobivati na važnosti, a za prenošenje znanja potrebni su kvalitetni poučavatelji - učitelji. Eh, ali to još roditelji ne shvaćaju. Oni ne žele znnje, već certifikat, ocjene. Bit će sve teže djecu zapošljavati po vezama, jer će poslodavci htjeti kvalitetan edukativan proizvod. Ako ćemo svim kvalitetnim učiteljima savjetovati da otiđu izvan prosvjete, tko će predavati našoj djeci? Još uvijek ima nas starih budala koji puše floskulu da su najvažnija djeca i da, kad su djeca u pitanju, ništa nam ne smije biti teško, moramo raditi besplatno: ostajani poslije radnog vrjemena zbog "teške" djece, primati roditelje kad god im se to prohtije... ali mi smo jedina profesija od koje se to još očekuje i traži. Zašto se javni bilježnik ne smiluje pred sirotinjom i ne naplati 50 za ovjeru potpisa od sirotinje kojoj je to životno važno? Zašto dežurni liječnik na hitnoj igra šah dok u hodniku dijete krvari i nije mu na kraj pameti odreši se svoje pauze (nije izmišljeno - prema stvarnom nedavnom događaju je)? Kad ideš liječniku, na poreznu upravu, u banku, po izvadak iz matice rođenih, na sud... lijepo se obučeš i čekaš u redu, ideš kad je uredovno vrijeme - a kad ideš pitati za svoje dijete dođeš praktično u kupaćem kostimu, kažeš: "Eto, ja malo usput, pa da vidim kakve su mi ocjene djetetu." Ja moram prekinuti sve poslove i biti presretna da si se uopće pojavio u školi. Zar ne bi bilo u redu da ti kažem: "Gospodine, primanje roditelja je tad i tad, izvolite doći u uredovno vrijeme, a sad me više nemojte smetati, jer imam drugih poslova koji bi trpjeli kad bih dalje s vama razgovarala." To bi bio pravi skandal. Od svog novca kupujem bombone i čokolada da bi djeca uopće htjela dolaziti na "slobodne aktivnosti"; a kad se dijete plasira na državno natjecanje, onda se umjesto mene u pratnju djetetu ubacuje gradski/županijski birokrat. Da ne bi bilo zabune, već ima mnogo učitelja kojima nije mjesto u prosvjeti, koji ne zavrjeđuju onu plaću koju dobivaju, koji sramote cijelu našu profesiju, no još uvijek ima i mnogo učitelja koji rade mnoge poslove za koje nisu plaćeni. Bit će za sve loše, ako se budemo počeli ponašati kao druge profesije, kad se problemi budu počeli rješavati preko leđa djeteta. Ali za to ne ćemo biti krivi mi. Kad sam imala tvrtku, platila sam kaznu jer su moji radnici, na molbu investitora, odradili i soboslikarske poslove, a tvrtka je bila registrirana samo za vodoinstalaterske radove. Inspektorica mi je objasnila da na taj način potičem fuš i da drugim regularno registriranim tvrtkama otimam posao na tržištu. Osim toga da nemam radnike kvalificirane za taj posao, da se vodoinstalateri školuju za vodoinstalatere, a ne za soboslikare. I bila je u pravu. Premda su se knjižarskim poslovima bavili knjižari i trgovci, od prošle školske godine i mi izvan Zagreba moramo se baviti knjižarskim poslovima, u istoj onoj satnici kao i prije, kad se nismo bavili tim poslovima. I opet nam se predbacuje - a zašto vam je to teško, pa ionako imate mnogo slobodnog vrjemena. Nije poanta da je teško, već je stvar načela. Jesu li škole registirane za knjižarske i trgovačke poslove? Nisu. Zašto onda ne dođe inspektorica i ne kazni ravnateljice jer za te poslove nisu angažirale trgovce, jer njima otimaju posao? Zašto nam Vinko Filipović trpa sve i svašta što nije naš posao. Kad su sindikati tražili da se taj posao plati, onda su gospoda iz Ministarstva odgovorila da bi u tom slučaju "besplatni" udžbenici koštali 15% više - binko - pa u tomu je stvar, toliko vrijedi naš posao, svi su ostali u lancu plaćeni - jedin bi radimo besplatno. Zašto? Da bi uspio projekt Vinka Filipovija i Dragana Primorca? Treba li to meni? Hvala ne! Kad se uporno i opetovano ide džonom, onda to može imati svoje posljedice. Uredu, uštedjeli smo vam 50 milijuna kuna - i na što ste potrošili taj novac? A uzeli ste mi moje slobodno ili rado vrijeme, sputavate ma da rastem u kvaliteti, ispunjavate me gnjevom, prisiljavate da odustanem ili si negdje drugdje kompenziram štetu. Za našu djecu bilo bi bolje da nas potaknete i nagradite za ostvarenu kvalitetu, a ne da nam namaćete poslove za koje nismo plaćeni. Prestat ćemo raditi i one poslove koje ionao godinama radimo besplatno. |
30.05.2008., petak
Služiti i(li) biti sluškinja
Danas me roditelj napao da za njegovo dijete ne pripremam tako kvalitetne individualizirane zadatke kao za nekoliko drugih učenika, da sam zbog toga nepravedna i nepoštena. Da njegovo dijete zavrjeđuje svu moju pozornost, da današnja djeca nisu kao prije dvadeset-trideset godina, da on zna da su zahtjevnija, ali da je to normalno i da očekuje i traži da se više potrudim oko njegovog djeteta, da za njegovo dijete ubuduće izrađujem kvalitetnije individualizirane zadatke. Nešto sam se izmotavala, ali mu nisam rekla ono što zapravo mislim - jer sam govno. A ovdje imam hrabrosti to reći. Slažem se da su današnja djeca drukčija i zahtjevnija, ali isto tako bih mogla zaključiti da današnji roditelji ne brinu onoliko koliko bi trebali brinuti. I kad im djeca dođu kući, stalom im je da ih upišu u neke izvanškolske aktivnosti, samo da se ne bi trebali družiti i baviti njima. Također, moji se radni uvjeti zadnjih 25 godina nisu promijenili. Imam na raspolaganju ploču i kredu. Što god tražim više od toga, svima sam naporna, nikad ni za što nema novaca. Dragi moj roditelju, djeca se sprdaju iz mog mobitela, a toj istoj djeci trebala bih predavati koristteći se najsuvremenijom računalnom tehnologijom - kakvom se i djeca služe. Nikad vam nije problem djeci kupiti playstatione i najsuvremenije kompjutore, a kad školi poklonite zastarjelo računalo, umjesto da ga odnesete u e-smeće, onda bih vam trebala biti zahvalna do groba? Moj je izbor bio, ja sam odabrala služiti, to je moje poslanje. Služiti znanju, dobroti, napretku. Ali nije moj izbor bio biti vaša sluškinja. Velika je razlika između toga hoću li biti nečija sluškinja ili ću nekoga posluživati. Uostalom, zašto se nikad ne pitate - što imam JA od toga? Zašto bih ja uopće radila individualizirane zadatke za vaše dijete? Za bilo koje dijete? Hoću li zbog toga što sam kvalitetna imati veću plaću? Bolje radne uvjete? Hoće li me itko zbog toga više cijeniti? Vi me očito zbog toga ne cijenite. Naprotiv, još me i napadate! A Vinko Filipović mi poručuje da je "normalno" da u školama ima uvijek mnogo budala koje podmetnu leđa i odrade i ono što nije njihov posao. Vinko Filipović mi izravno u lice govori da sam idiot - njemu je normalno da se više opterećuje onoga koji više zna i više može raditi. Samo taj Vinko Filipović pravi se glup i zaboravlja da bi onda tog čovjeka trebalo više i platiti. Moja kolegica ne radi ništa od onog što ja radim, nije joj na kraj pameti raditi individualizirane zadatke za svoje učenike. Ali nitko joj zbog toga ne pravi probleme. Kad treba nekoga opteretiti dodatnim volovterskim poslom, nikad na nju niti ne pomisle, samo odmahnu rukom i kažu, ah pusti nju, ona je nesposobna. A ja sam sposobna. Istina, ali ŠTO JA IMAM OD TOGA? Više radim, a u lipu imam istu plaću kao i ona. Kolege su na mene ljubomorni - kao gradim karijeru. Moćnu karijeru. Kad se nađem izvan prosvjetara - ionako se sprdaju i izruguju iz mojeg zanimanja - kao i iz njezinog. A kad dođu u školu, onda očekuju da budem nepogrješiva, savršena. Roditelji očekuju isključivo da im pričam koliko je njihovo dijete savršeno, ingeniozno, kako me je oduševio način na koji je pustio vjetar, kako je ingeniozno napisao sastavak u kojem se divio bogatstvu svog tatice stečenog kriminalnim poslovima... Dragi moj roditelju, i ja se ponekad osjećam da sam okružena luzerima, lažljivcima, lijenčinama i glupanima. Ali za to si ponajprije kriv ti i moj poslodavac. Mom poslodavcu nije stalo do kvalitete. Naprotiv, prema riječima Vinka Filipovića, mom poslodavcu je stalo samo do "optimuma minimuma". Moj poslodavac ne želi platiti istinsku kvalitetu. On samo vješto obmanjuje administraciju EU-a da se nešto u Hrvatskoj radi na kvaliteti. |
19.05.2008., ponedjeljak
Korupcija i kriminal nisu isto
U Hrvatskom saboru upravo se raspravlja o korupcijskom zakonu o poreznom broju. Nisam se zabunio. Ovaj će zakon poticati korupciju. Evo o čemu se radi. I vladajući i oporbeni ne razlikuju korupciju od kriminala (nebitno je li to namjerno ili slučajno), a slažu su u razmišljanju da će državna birokracija uvođenjem jedinstvenog poreznog broja imati neposredan nadzor nad time koliko pojedini građanin imam materijalne imovine. A to bi, kao, trebalo spriječiti kriminal. Budući da će ti podatci biti dostupni samo državnoj birokraciji, na taj način će državna birokracija još lakše moći ucjenjivati građane, jer će točno znati koliko je tko bogat, pa će prema tomu lakše određivati koliko koga mogu cipelariti, koliko od koga mogu izvući mita. Do sad su državni službenici na urbanističkim uredima, primjerice, samo na temelju veličine projekta mogli ucjenjivati i cipelariti investitore. Međutim, neki veliki investitori, da bi izbjegli cipelarenje, odnosno da bi izbjegli da za dobivanje papira moraju plaćati državnim službenicima velika mita, mogli su se zakamuflirati iza malenih, nepoznatih investitora. Nakon ovog zakona, državnoj administraciji bit će mnogo jednostavnije odmah vidjeti koliko je tko bogat, te na temelju toga od stranaka tražiti veći ili manji iznos mita. Osim zakona o poreznom broju, koji ni na koji način ne rješava problem korupcije, naprotiv, koji korupciju potiče i olakšava, ovakav pristup otvara nekoliko tranzicijskih problema i zabluda. Prvo, premda smo formalno u kapitalizmu, uporno se komunjarski u glavama, i dalje potiče zavist prema materijalnom bogatstvu, straši velike ulagače i kapitaliste da otvoreno prikažu svoje bogatstvo. Problem je ako imaš kuću ili stan - onda ne možeš ostvariti beneficije, a ako si socijalni slučaj, onda si svima dobar. Nikad se ne pita kako građani gospodare sa svojim primanjima. Ti i ja možemo imati istu plaću, ali ti ćeš uredno štedjeti i djeci ostaviti kuću, stan i videndicu, a ja ću dane prevoditi u birtiji i kladionici. Ja sam državi kao socijalni slučaj dobar, a ti si narodni neprijatelj, jer si svojom ušteđevinom sagradio kuću ili kupio stan. Takvo komunjarsko razmišljanje je nepravedno i nepošteno. Drugo, ponovno se pretpostavlja da je državna adminstracija a priori "dobra", a građani su a priori lopovi. Ispada da je Hrvatska država vlasništvo državne birokracije, a poduzetnici su zločesti samo zato što su "bogati" i treba ih što više opljačkati. Ispada da je dobro da državna birokracija parazitski pije krv svakom poduzetniku samo zato što želi raditi. Umjesto da poduzetnici tjeraju državnu birokraciju da im olakšava poslovanje. Ako netko štedi i želi sagraditi kuću, treba ga uz sve "legalne" poreze i tlake, još dodatno opljačkati na način da ga se prisili da svakom birokratu u nizu za svaki posao mora dodatno plaćati mita. Ako je netko rastrošan, novac troši na putovanja, provode, luksuz te kockajući prokocka i naslijeđeni stan - takav državi odjedamput postaje dobar, ona se brine da ima komunalije po povlaštenoj tarifi, može primati socijalnu pomoć... Kriminal je kad netko posluje mimo zakona, ne plaća svoje obveze, a korupcija je isključivo u državnoj administraciji. Korupcija je kad neki državni službenik ucjenjuje građanina ili kad poguduje nekom građaninu. Ako ti moraš platiti tri puta više novaca (ne zbrajajući mita) za građevinsku dovzvolu - jer si platio sve namete koji su zakoniti, a ja moram plaiti tri puta manje, jer su mi državni službenici "progledali" kroz prste, "zabunili" se i izračunali "slučajno" deset puta manju tarifu, ako mi je sudac pogodovao o namjestio da mi kazne odu u zastaru - onda je to primjer pogodovanja državnih službenika - a to je po definiciji korupcija. Korupcija je i kad ja namjestim posao tvojoj kćeri, a ti mi za uzvrat pogoduješ da moj predmet staviš na vrh, ili na dno (oviso o tomu što mi treba). Korupcija je kad tebi opetovano dolaze inspektori, a mene uporno zaobilaze... Ovakvim zakonom o poreznom broju ne samo da se ni na koji način ne će spriječiti korupcija, već se ona olakšava i potiče, kriminalce ne dohvaća, a poštenim poduzetnicima će znatno otežati poslovanje. |
27.03.2008., četvrtak
Horror vacui i formulari
Horror vacui je strah od praznog prostora. O njemu je pisao još Aristotel, a u umjetnosti je najpoznatiji u srednjovjekovnom slikarstvu, kad su umjetnici ispunjavali sadržajem svaki djelić slike. Vjerojatno je upravo taj strah od praznog prostora jedan od čestih poticaja ljudima koji osmišljavaju formulare. Naime, veoma je čest slučaj da se kroz formulare prikupljaju sasvim nepotrebni podatci, da neke podatke upisujemo više puta i sl. Primjerice, jedna od najčešćih gnjavaža jest upisivanje punog JMBG-a, a zatim ponovno upisivanje datuma rođenja. To je potpuno nepotrebno, budući da se prvih 7 znamenaka JMBG-a sastoji upravo od datuma rođenja. Drugi je veoma čest primjer upisivanje adrese, naziva grada, poštanskog broja grada i županije. Danas na mrežnom prostoru postoji stalno dostupno više popisa gradova i najmanji je problem napraviti malu bazu te na temelju poštanskog proba svakom mjestu pridružiti njegovu županiju. U društvu znanja važno je korisnike, one od kojih tražimo da ispunjavaju formulare, što manje opterećivati i zamarati, to jest tražiti upisivanje samo najnužnijih podataka. U društvu znanja vrijeme je novac i trebamo voditi računa da korisnicima koji ispunjavaju formulare oduzimamo što manje vrjemena. U društvu znanja također moramo unaprijed odrediti u koju svrhu tražimo ispunjavanje nekih podataka. U društvu znanja ne smijemo si dopustiti da nekoliko stotina ili nekoliko tisuća korisnika prisiljavamo na ispunjavanje nekog podatka koji uopće ne ćemo ni za što upotrijebiti ili nam je lakše da ga oni ispune, umjesto da to napravimo mi (ako smo kreirali formular). Na kraju krajeva, na taj način često i sebi otežavamo posao - ili ispunjavamo radno vrijeme, ako ne znamo što bismo sa sobom na poslu. I to je određena manifestacija horrora vacui. Loš primjer: Iz Agencije za odgoj i obrazovanje često dolaze dopisi u kojima je na omotnici napisana adresa (bez naziva županije) a u omotnici je formular na kojem se traži ponovno upisivanje te iste adrese s omotnice, i još upisivanje naziva i broja županije. Ovo je zapravo primjer zlostavljanja korisnika jer ne samo da je potpuno nepotrjebno upisivanje podataka koje AZOO ionako već ima - pa na temelju njih je ionako ispisao omotice, već je uopće dvojbeno komu i čemu služi, koja je svrha ovakvog upisivanja podataka? Radi identifikacije pošiljatelja? Radi toga da bi se mogla isplaćivati plaća za nekoliko potpuno nepotrebnih radnih mjesta? Zar stvarno u AZOO-u netko prepisuje podatke s tih nekoliko stotina formulara? Komu i čemu? Dobar primjer Svi vlasnici T-comovih dionica nedavno su dobili obavijest od Središnje depozitarne agencije s već upisanim, samo najnužnijim podatcima: * oznaka investitora * naziv banke * broj računa * kontakt telefon a ako neki od podatka nije ispravan, potrebno je ispuniti samo tri posljednje stavke na za to predviđenim mjestima. U dopisu je i sljedeća napomena: "Ukoliko su svi podatci koji se odnose na Vas, a koji su potrebni za obračun i isplatu točni i potpuni, zanemarite ovu obavijest.". Fascinantno! Znači da bih dobio T-comovu dividendu dovoljno je identificirati se s 4 podatka, a za identifikaciju kod AZOO-a ih je potrebno ispuniti dvadesetak! U društvu znanja podrazumijevat će se sljedeće: * prije sastavljanja formulara potrebno je odrediti točnu svrhu prikupljanja podataka * prije sastavljanja formulara potrebno je odrediti točnu korist od svake skupine podataka koja se prikuplja * tijekom dizajniranja sadržaja formulara potrebno je isključiti prikupljanje onih podataka koji se mogu generirati na temelju nekih drugih podataka * do željenog sadržaja potrebno je doći prikupljanjem samo najnužnijih podataka |
